>
|
Otvorivši paket koji je na njezinu adresu stigao toga jutra, Sanja je pljesnula i ushićeno uzviknula. Iz paketa je brzo izvukla taj lijepi predmet koji je do tada vidjela samo na slikama.
Dreamcatcher. Asabikeshiinh. Snovolovka … Zamka za snove!  U krug savijena vrbova grančica, krug ispunjen isprepletenom mrežom, ukrasi od perlica, perja ... osobni mali predmeti kao simboli onoga za koga je dreamchatcher izrađen. Indijanci vjeruju da klopka za snove ima moć filtrirati snove. Mrežica, razapeta u krugu, u spavačev san propušta samo dobre snove, a one zle zadržava. Što li se događa sa zlim snovima? Ostaju li zauvijek zarobljeni u okcima mreže snovolovke, ili se na dnevnome svjetlu smežuraju i nestanu? upitala se. Upitala se i tko li joj šalje tu snovolovku. Na paketiću nije bilo ni imena, ni adrese pošiljatelja. U prvi je mah pomislila na Vladimira, svoju nekadašnju i jedinu ljubav. Bili su kratko zajedno, naravi im se nisu uklopile. Ne možeš stalno živjeti u snovima, Sanja ... često joj je prigovarao. Trgni se, stani čvrsto nogama na zemlju ... A kad su se rastajali rekao joj je: Neću nikada zaboraviti te tvoje plave sanjalačke oči ...Oprosti mi, Sanja ... i zaboravi me ... Vjerojatno je on brzo zaboravio mene ... mislila je Sanja ... zbog nekih crnih, vatrenih očiju ... Ona njega nije zaboravila, Vladimir je ostao jedini muškarac njezinih snova ... i njezine jave. Ali, ne ... na paketiću nije bilo Vladimirove adrese, a ni njezina adresa nije bila ispisana njegovim rukopisom koji bi Sanja prepoznala među tisućama drugih. *** Sanja u tom trenutku nije znala da joj Vladimir nije mogao poslati taj paketić. Jer, dok je Sanja paket otvarala, Vladimir je ležao na autostradi ... Kotači njegova harleya još su se okretali, a vozač je tonuo u tamu i ništavilo ... Dok mu je vječni san sklapao kapke, Vladimiru je pred očima, kao posljednji prizor, zablistao jedan safirno plavi pogled ... *** Sanja je odmahnula glavom, otjerala pomisao na Vladimira i pažljivije pogledala ukrase na snovolovki ... Perlice su bile plave ... a plavo je bila njezina boja ... Plava je bila i mrežica, a okca na njoj bila su sitna ... Snovolovka je bila ukrašena bijelim percima ... no jedno, ono najveće, bilo je crno i sjajno. Nije bilo nikakvih drugih ukrasa. Morat ću smisliti ... pomislila je .. što dodati snovolovki kao osobni simbolički predmet. I odmah se dosjetila, skinula je s ruke prsten od kojeg se godinama nije razdvajala, svezala ga na končić i objesila o okvir snovolovke. Prsten joj je darovao Vladimir, govoreći kako je pripadao njegovoj baki. Prsten je bio od bijeloga zlata s velikim, lijepo brušenim tamnoplavim safirom, a Vladimir joj ga je poklonio dan nakon što su prvi puta spavali zajedno. Kamen je tamnoplav, tako tamnoplav kao što su bile tvoje oči u trenutku kad si mi se otvorila i predala ... rekao joj je Vladimir, ljubeći je. Sanji je to bilo prvi puta i uživala je, iako ju je jako boljelo to njegovo snažno prodiranje u njezino nedirnuto tijelo. Vladimir nije ni znao koliko je duboko prodro i u njezinu dušu ... nije ni znao da je, odlazeći, sa sobom odnio dobar dio njezine duše. A ono što je preostalo ... počelo je venuti i sahnuti ... Sanja je pažljivo zagledala snovolovku: u sredini mrežice bio je veći otvor. Kroz njega, vjerojatno, prolaze dobri snovi, a oni loši ostaju zapleteni u mrežici. Još je neko vrijeme razmišljala tko li joj je mogao poslati tu snovolovku. Nije se mogla domisliti ... Jer Sanja je živjela sama, nije imala obitelji ni rodbine, nije imala prijatelja ... samo nekoliko poznanika i kolegica s posla. Snovolovka joj se svidjela. Pomislila je kako je to, vjerojatno nenamjerno, ironičan poklon. Naime, Sanja je patila od nesanice. Spavala je slabo, san joj je bio plitak, isprekidan, gotovo uvijek bez snova. Ili je, možda, ipak i sanjala ... no snova se, probudivši se, više nije sjećala. Posljednji snovi kojih se jeste sjećala bili su snovi iz djetinjstva. Te je večeri objesila dreamchatcher u prozor. Sanjina je postelja bila pod prozorom, pa joj je snovolovka visila nad uzglavljem. Legla je po običaju kasno, s uobičajenim strahom kako opet neće moći zaspati. A te je noći bila sigurna da joj nema sna, jer bila je to noć punog mjeseca. Mjesečina je osvjetljavala prozor na kojem se ocrtavala kontura snovolovke. Sanja se nasmiješila gledajući kako mesečeve zrake struje kroz plavu mrežicu. Nasmiješila se ... i zaspala s osmjehom na licu. Prve su sunčeve zrake ulazile u sobu, kad se probudila, a njezin je prvi pogled pao na snovolovku. Uspravila se u krevetu i dodirnula je. Osmjehnula se. Snovolovka je funkcionirala! Spavala je cijelu noć, ne budeći se ... i sanjala, sanjala ... Sanjala je! Uz to, san je bio prelijep. U snu je šetala zelenom livadom prepunom bijelog cvijeća i plivala u dubokoj rijeci ... Jedva je čekala da dan prođe, da padne noć, da ponovo legne, da zaspi ... i da sanja. Hoću li moći zaspati ... i, hoću li opet sanjati? Zaspala je i prije no što joj je glava dotaknula jastuk. I sanjala je, o kako je samo sanjala. Sad je Sanja sanjala svake noći i sjećala se svojih snova. Sjećanje je bilo tako živo kad bi se ujutro probudila, da bi joj se činilo kako nastavlja sanjati i na javi. Snovi su, međutim, bili tako slični jedan drugome da je pomislila: Sanjam li ja to isti san, svake noći? Uvijek je to bila livada. Trava svježih, zelenih, dugih vlati, prekrivenih kapima rose. U travi su blistali sitni bijeli cvjetići, livada ih je bila prepuna. Livada je vodila do obale rijeke. A rijeka je bila velika, druga joj se obala jedva nazirala. I tekla je mirno, postojano. Sanja bi u snu obično dugo sjedila na obali i gledala kako rijeka teče. Bistra je voda tekla i odnosila sve brige, sve strahove. A tada bi Sanja svukla spavaćicu. U snu je uvijek bila u onoj spavaćici u kojoj bi i legla spavati. Zagazila bi u vodu ... i zaplivala. Plivala bi prema sredini rijeke, no rijeka je bila tako široka da nikada ne bi stigla ni do sredine. Kad bi se umorila, okrenula bi se i otplivala natrag, na obalu. Legla bi, još uvijek gola, u travu i gledala nebo. Bilo je savršeno plavo, to nebo u njezinu snu. Plavo i puno velikih bijelih oblaka. Sunce je sijalo i grijalo ali nije neugodno peklo Sanjinu blijedu kožu. Dok bi joj, u snu, tijelo prožimala ugodna toplina, Sanja bi u snu zaspala. I u tom bi se trenutku stvarno probudila. U tim Sanjinim opetovanim snovima sve je uvijek bilo isto ... No, kad bi odsanjane snove budna analizirala, shvatila bi kako ipak nije sve isto. U svakom bi novom snu trava livade bila tamnije zelena, bijelih je cvjetova bilo sve više, rijeka je bila sve dublja ... a suprotna obala kao da se postupno približavala... I nebo je bilo sve modrije, a oblaci sve veći, bjelji ... Sanja je počela shvaćati kako postaje ovisna o tim snovima. Lijegala bi sve ranije, ne paleći više ni televizor, ni računalo. Ujutro bi se budila sve kasnije, a dojmovi sna pratili bi je cijeloga dana. Snovi su postajali sve sadržajniji, sve intenzivniji. Dok bi Sanja koračala visokom travom, blagi bi vjetrić zanjihao zelene vlati. U čaškama bijelih cvjetova zujale su pčele i leptiri. U plićaku rijeke, uz obalu, procvali su lokvanji, a kad bi Sanja zaplivala, učinilo bi joj se da se suprotna obala približava, u svakom novom snu, sve bliže i bliže. Bijeli su oblaci koje bi gledala, ležeći u travi nakon plivanja, bili sve veći a rubovi bi im se zarumenjeli. Visoko gore među oblacima zapjevala bi ševa. A Sanja bi pomislila: Sljedeći puta ... sljedeći će mi puta poći za rukom ... preplivati rijeku. Zamišljala je kako je tamo, na drugoj obali, očekuju nečije ruke ... nečiji zagrljaj ... Kada se Sanja te subote probudila, gotovo u podne, opet je, po već ustaljenom običaju, pogledala snovolovku. Učinilo joj se da se središnji otvor u mrežici snovolovke smanjio, a da su okca mreže postala veća ... I svjetloplave niti mrežice sada su bile tamnomodre. Iako joj je postalo jasno da sad već provodi i više od dvanaest sati dnevno u snu, Sanja se nije zabrinjavala. Kao da je ona ogromna rijeka iz sna odnijela i sve njezine dnevne brige. Više je nije ljutila ljudska glupost niti žalostila ljudska zloća, nisu je više brinuli neplaćeni računi, prestala je čitati loše vijesti u novinama ... a pošto nije obnovila pretplatu na dnevni list, novine su prestale stizati ... Sanja bi s mukom ustajala, odijevala se, odlazila na posao. Činilo joj se besmislenim uvijek iznova baviti se katalogizacijom knjiga koje su pristizale u odjel za obvezni primjerak u knjižnici u kojoj je radila. Knjižnica je bila malena jer Sanja je živjela u malom provincijskom gradu. Ona je bila jedina od četiri zaposlene knjižničarke koja je radila na katalogizaciji, ostale su kolegice bile na posudbi knjiga. Sanja je radno vrijeme provodila u stražnjoj sobi, otvarajući pristigle pakete, listajući pristigle knjige, unoseći signature i uvodeći naslove u katalog u programu računala. U pauzi bi popila kavu s kolegicama. Sanja, Sanja ... govorila bi joj uvijek starija kolegica Mirjana ... dokle ti misliš samovati? Godine ti prolaze, draga moja ... dodala bi Jasna ... nisi svaki dan mlađa ... što čekaš, princa na bijelom konju? Naravno da im se pridružila i treća, Gordana: Sve smo mi sanjale o princu na bijelom konju ... no, sad smo sasvim zadovoljne i s konjima ... ha ha ha! Obično bi tada sve tri zadovoljne matrone prasnule u glasan smijeh, dok bi se Sanja kiselo smješkala i šutjela. Vremenom su joj počeli smetati ti njihovi sitni razgovori o spremanju stana, o svađama s muževima, o kupovini novih cipela, dosadila joj je ta razmjena recepata, onih kuharskih i onih životnih. Ona je u tim razgovorima najčešće bila samo slušatelj. A stan je ionako prestala spremati, od kada je snovolovka stigla u njezin život. Sve su kutove i dovratke premrežile paukove mreže, a prašina se slijegala po namještaju. Sanja to nije zamjećivala jer više nije danju podizala zastore. Recepti joj nisu trebali jer je prestala kuhati. Gotovo da više nije ni jela. Popila bi čašu mlijeka, ponekad bi u mlijeko usula malo žitnih pahuljica. Na kraju se izgovorila kako joj kava škodi želudcu ... i prestala je ići na pauzu. S kolegicama bi se pozdravila, dolazeći na posao i odlazeći ... a ponekad bi kraj njih samo prošla, bez riječi. Dok bi odlazila, čula bi njihove glasove kako šapuću: Je si li vidjela na što liči ... kost i koža ... blijeda poput prikaze ... Neće to dobro završiti ... Trebala bi se liječiti, sirotica ... Ma, trebala bi se s nekim dobro pojebati ... zaključila je uvijek vulgarna Gordana. Sanja je bila sve bljeđa, ali su njezini snovi bili sve sjajniji. Zelene su vlati trave blistale smaragdno zeleno ... a Sanja je primjetila kako su vlati te trave iz sna sve višlje ...sad su joj dosezale do koljena. I bijeli su cvjetovi narasli, pa su njihove čaške bile poput velikih bijelih čaša. Bile su pune prozirnoga soka, a kad bi ga Sanja kušala, sok je bio sladak i osvježavajući, poput nektara. Već bi je nekoliko gutljaja zasitilo pa je Sanja prestala jesti na javi jer se ni jedno jelo ni piće nije moglo mjeriti s ovim napitkom iz sna. Sanja je prestala odlaziti na posao. Nije otvarala vrata onima koji su zvonili, nije gledala poštu koja je propadala kroz otvor za pisma i gomilala se na podu, pa tako nije, među opomenama zbog neplaćenih računa, uočila rješenje o otkazu. Sanja je noć i većinu dana provodila u snu. Budila bi se tek nakratko i hodala poput mjesečara svojim zapuštenim stanom. Najčešće ne bi ni ustajala iz kreveta, a prestala je oblačiti spavaćicu. Što će joj? I tako bi joj samo smetala dok se sunča na livadi ...Ionako će je skinuti, kad bude opet zaplivala rijekom iz sna ... A Onome koji je čeka na drugoj obali, najradije bi naga potrčala u zagrljaj ... Hodajući gola, bolje je osjećala ugodne dodire visokih vlati trave koje su joj sad već dosezale do ramena. Sad se morala propinjati da bi savila stapke cvjetova, da bi se napila cvjetnoga nektara ... Pitala se: Jesu li trava i cvjetovi narasli ... ili se to ona smanjila? A onda se prestala pitati, prestala je misliti ... Dok bi u snu ležala na začaranoj livadi i gledala oblake bila je sretna, bez misli, u nekoj bjeličastoj omaglici, poput nirvane ... U rijetkim budnim trenutcima sjedila je u krevetu i gledala snovolovku nad uzglavljem. Gledala ju je i dodirivala, ne primjećujući da se središnji otvor u sada već crnoj mrežici potpuno zatvorio. A već u slijedećem intervalu sve kraće jave Sanja se više nije mogla uspraviti u krevetu, ruke su joj postale preslabe da bi posegnula za snovolovkom .... * * * Postarija susjeda Marica, s kojom bi Sanja ponekad razgovarala kad bi je zatekla kako stoji u svojem dovratku i sačekuje prolaznike da bi s njima pročavrljala, alarmirala je policiju. Marica je i onako, kutreći svijet sa svojeg dovratka i prozora, od jutra do večeri, znala kad tko od susjeda liježe i ustaje ... i tko s kime liježe ... i kome poštar donosi razglednice i pakete, a kome samo račune ...Zamijetila je da Sanja više ne izlazi, da ne podiže zastore i ne otvara prozore ... A znala je da nije otputovala, jer bi Sanja sigurno njoj ostavila ključ od stana, da se riješila putovati. A kome bi drugome i ostavila ključ, Sanja nije imala nikoga. Sanju su u besvjesnom stanju prebacili u bolnicu, a nakon neuspjelih pokušaja reanimiranja smjestili su je u odjel za komatozne i katatonične bolesnike. Ležala je, blijeda, gotovo prozirna, prepuna cjevčica ... No, Sanja nije bila tu, u bolničkom krevetu. Ona je, ulovljena u crnu mrežu snovolovke, šetala predjelima svojih snova. Koračala je livadom, razmičući visoke vlati trave, a visoko gore nad njezinom glavom njihale su se bijele čaške cvjetova, pune nektara .... Zakoračila u rijeku i počela plivati prema suprotnoj obali. Znala je, ovoga će puta i stići tamo ... na suprotnu obalu. * * * U napuštenom Sanjinom stanu još uvijek je na prozoru visjela snovolovka. Niti mrežice opet su bile svjetloplave, a u sredini mrežice ponovo se pojavio veći otvor. A prsten s plavim safirom netragom je nestao. |
| < | ožujak, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
