>
|
If Tomorrow Never Comes
Prvo je s noćnoga neba nestao Mjesec. A zatim je, iz noći u noć, nebo postajalo siromašnije za nove i nove zvjezdane konstelacije. Male su crne rupe počele svoj nezasitni pohod, noći su bivale sve tamnije, a dani sivlji. U podzemnoj komori, duboko ispod zemljine površine, negdje na nekoj skrivenoj točci u podzemlju, unutar granica Zemlje šupljih sireva i točnih satova, sat je počeo otkucavati posljednje trenutke Svijeta. Političari i Znanstvenici shvatili su da mogu … i odlučili su da žele, ne pitajući nikoga. Odlučili su simulirati uvjete koji su vladali u milijuntinki prve milijuntinke sekunde od trenutka stvaranja svemira, od trenutka Velikog praska. Bili su uvjereni kako će sve moći zadržati pod kontrolom, ali nisu u tome uspjeli. Uzde su im se istrgle iz ruku i Svijet je počeo galopirati prema svojoj propasti. Vijest je prasnula u javnost kad je više nisu mogli skrivati, kad su se kratkotrajuća iščezavajuća stanja počela pojavljivati sve češće, pa su postala vidljiva svima. Tada je već bilo prekasno, tada je bilo samo pitanje dana kad će se male crne rupe potpuno oteti nadzoru, početi okrupnjavati i na kraju usisati materijalni svijet. Propast svijeta, koju su kroz vjekove najavljivali proroci i propovjednici, bila je pred vratima. Te je večeri, u večernjim vijestima, spiker profesionalno neutralno, izrekao posljednju vijest: Sutra će svanuti posljednje jutro. Sutrašnji će dan biti posljednji. … Pomislila je na ironiju slučaja. Naime, dan prije noći u kojoj je Mjesec nestao s neba, dan prije no što je počeo početak kraja, Aurora je, predajući studentima o probabilističkim i neprobabilističkim uzorcima, tvrdnju o nepostojanju stopostotne sigurnosti ilustrirala opaskom: Ništa nije sigurno, sve je samo vjerojatno, pa i to, na primjer, da će svanuti sutrašnje jutro… A tada se vjerojatnost sutrašnjeg jutra odjednom počela smanjivati ... Proces sudara protona, započet u tajnoj podzemnoj laboratoriji proizveo je kratkoživuće čestice, a procjena kako će ljudi uspjeti sačuvati kontrolu nad tim procesom pokazala se pogrešnom. U svemiru se događaju razmjene vrlo velikih energija i vrlo violentni procesi, razmjerima neusporedivi s našim sićušnim pokusom - zavaravali su se Znanstvenici, požurivani od nestrpljivih Političara. Kad je Svijet počeo nestajati, i jedni i drugi još uvijek su tvrdili kako mogu ponovo uspostaviti kontrolu, zaustaviti nezaustavljiv proces. No, ubrzo je postalo izvjesno da su nemoćni. Kraj Svijeta ubrzano se približavao. Tada to više nisu mogli tajiti. Vijest je objavio, obraćajući se svojim građanima ali i građanima svijeta, predsjednik najmoćnije svjetske sile. Pozvao je na staloženost, održavanje reda i mira, bojeći se panike koja bi i prije stvarne propasti mogla Svijet pretvoriti u bojište i razbojište. No, stvari se nisu razvijale onako kako su to sociolozi, psiholozi, analitičari i političari predviđali. Tih posljednjih dana, dok se Svijet približavao svojem kraju, nije bilo velikih protesta, nereda, pljački, ni izbjegličkih kolona na cestama. Sve se nastavilo događati, kao da se ne događa ništa izvanredno. Nije se imalo kamo pobjeći, ljudi još uvijek nisu mogli odletjeti na neki drugi planet a svoj vlastiti su upravo prokockali. Začudo, nije bilo panike. Automatski, poput navijenih dječjih igračaka ili kutijica koje sviraju dok se opruga ne odvije do kraja, ljudi na svim kontinentima nastavili su obavljati svoje svakodnevne rutine, nadajući se kako će uspjeti odagnati kraj ako održe privid normalnosti. Čak se i broj zločina smanjio, utihnuli su lokalni ratovi, promet se prorijedio, na cestama je bilo sve manje sudara. I Aurora je nastavila održavati predavanja. Amfiteatarska je dvorana bila puna i Aurora je, čudeći se što ne osjeća tugu, gledala u ta mlada lica koja nikada neće ostariti. Sada, pošto je saslušala posljednje vijesti i ugasila televizor, prisjećala se lica svojih studenata, shvaćajući da neće ponovo vidjeti ni jedno od njih. Sutrašnji dan, taj posljednji dan, subota je. Može ostati kod kuće. Kad je spiker izgovorio posljednju vijest, Aurora je istog trenutka počela razmišljati o tome kako će ona provesti taj posljednji dan, posljednji dan za nju i za čitavi Svijet. Nije razmišljala dugo. Ona je, i prije no što je kraj postao izvjestan, znala kako bi željela provesti dan, kad bi znala da joj je to zadnji dan života. Jedino nije bila sigurna - da li da sutra prijepodne opere prozore i pokosi travnjak? Učinit će to, no prije toga će, već ujutro, otići k sestri, na kavu. Prisjetit će se zajedničkog djetinjstva, potom još malo sjediti šutke, držeći se za ruke … A onda će poljubiti sestru i njezine kćeri, rukovati se sa šogorom i polako krenuti kući. Ručak ću skuhati večeras – pomislila je. Tako ću imati slobodno prijepodne za posjet sestri, pranje prozora i košnju travnjaka … a ručak ću samo dovršiti kad On stigne. Moći ću putovati brzo, ceste su već danas bile gotovo prazne, vidio sam u Dnevniku. Imat ćemo cijelo poslijepodne, večer i cijelu noć … rekao je kad ju je nazvao, koju minutu nakon što je u večernjim vijestima bila objavljena posljednja vijest. Imat ćemo čitavu jednu vječnost, zajedno – pomislila je sa smiješkom. Bit će to susret koji će potrajati vječno. Više neće biti ni jednog rastanka. … Prozori su blistali a miris svježe oprane zavjese miješao se s mirisom pokošena travnjaka. Proljetna je toplina uspjela potrajati unatoč tomu što je Sunce posljednjih dana sjalo nekako mutno i prigušeno. Bližilo se podne, a podnevna je svjetlost dobila nestvarnu mekoću, pa je svijet izgledao ljepši no ikad, tom svjetlošću okupan. Aurora je posljednjeg dana ustala rano. Nije željela propustiti posljednje svitanje. Ogrnula je tanki svileni ogrtač i bosonoga izašla u vrt. Prije no što su prve zrake sunca zablistale u kapljicama rose na vlatima trave, obišla je svoje malo vrtno kraljevstvo. U vrtnim su jezercima šumile fontane, cvjetovi lopoča već su počeli otvarati latice, zlatne su ribice doplivale na površinu vode, proseći hranu. Sjela je na vrtnu klupicu sa šalicom kave i cigaretom u ruci. Gledajući posljednje svitanje, Aurora je pomislila kako nikada do tada nije tako intenzivno osjećala samu sebe, svoje tijelo, svoju misao, svoje emocije, dok je cijelim svojim bićem očekivala dolazak Onoga kojeg je ljubila. Toga posljednjeg prijepodneva Aurora je stigla je popiti kavu sa sestrom i uraditi sve planirano. Čak je i stol postavila i ručak servirala, koji tren prije no što je On stigao. Dok su ručali, nisu razgovarali o propasti Svijeta, nisu pominjali kraj, sjećali su se svojeg prvog susreta i početka svoje ljubavi. Aurora bi inače, kad bi ručala s Njim, posuđe ostavljala neoprano, ne želeći izgubiti ni jedan zajednički trenutak. No, poslije ovog posljednjeg ručka, oprali su posuđe zajedno. On je spretno uzimao vrele, mokre tanjure iz njezine ruke, brisao ih i odlagao u kuhinjski ormarić. Čudila se otkuda On nepogrješivo zna gdje što treba odložiti, iako nikada ranije te ormariće nije otvarao. Znaš što – rekao joj je kad je sve posuđe bilo oprano i spremljeno – do vikendice je manje od sata vožnje. Rado bih s Tobom pogledao zalazak sunca, na obali Dunava. Uz put su se na cesti mimoišli sa svega dva vozila. U jednom je bio mladi par a u drugom čitava velika obitelj. Dok su mimoilazili karavan u kojem je žena sjedila kraj muža, a djeca na zadnjem sjedištu, Aurori je kroz prozor veselo mahnuo plavokosi pjegavi dječak. Šumskim su se puteljkom spustili do obale. Pješčani sprud, vrbe koje se nadvijaju nad vodu, odsjaji sunca i ptičji cvrkut. Bilo je baš kao kad su na tome mjestu bili zajedno, prošloga ljeta. Na trenutak joj se učinilo da se na pijesku još uvijek ocrtavaju njihove bose stope. Nisu govorili ništa, držeći se za ruke, pogledom su pratili sunčev trag koji se rumenio riječnim tokom, zablistao posljednji put i ugasio se. Htjela bih umrijeti u Tvojem naručju, u svojem krevetu – rekla mu je. Zagrljeni, popeše se do vikend kućice, zaključaše je i smijući se tom besmislenom činu, ukrcaše se u automobil. Cesta je bila prazna i mračna, ni jednog vozila. U većini kuća uz cestu prozori su svijetlili, ljudi su večerali i spremali se na počinak. Nisu bili gladni, njih dvoje, no ipak su, kad su se vratili kući, sjeli za stol. Uz bocu vina grickali su sir i bademe. I slušali Bacha, Uder the Stars. Sjedili su tako blizu jedno drugome da su se dodirivali. I pili su iz jedne čaše, kao onda kad su se prvi puta sreli, na jednom skupu, kad joj je on ponudio svoju čašu, pošto je ona svoju nespretno razbila. Kad su popili posljednji gutljaj, kad je glazba utihnula, Aurora je čašu odložila u sudoper u kuhiji. U zdjelicu svojih mačjih ljubimaca istresla je njihov posljednji obrok. Posljednji je put pogladila sjajnu dlaku, zagrlila vižljasta mačja tijela ... i zatvorila vrata kuhinje. On ju je čekao, stojeći na vratima otvorenim prema vrtu. Poljubili su se tu, na pragu, pod nebom na kojem više nije bilo zvijezda i zagrljeni krenuli u postelju. U njihov posljednji zagrljaj slila se sva strast i sva nježnost svih njihovih susreta. Svijet je za njih na trenutak nestao, i prije svojeg stvarnog nestanka. Postojala su samo njihova tijela, sjedinjena bliskošću koja je bila dublja od tjelesnog dodira. Aurora je osjetila kako se zemlja još jednom, posljednji puta, pod njima izmiče. Ostali su zagrljeni, ona s glavom na Njegovim prsima. Čula je kako mu disanje postaje duboko, zaspao je. Aurora je puhnula u svijeću koja im je gorjela kraj uzglavlja i ponovo položila glavu na Njegove grudi. Dok je tonula u san, posljednji zvuk koji je čula bilo je kucanje srca. Nije mogla razabrati čuje li to Njegovo ili svoje srce. Otkucaji su nam se konačno slili u savršeno sazvučje …. pomislila je. I to je bila Aurorina posljednja misao, tik prije svitanja zore koja nikada neće svanuti. |
| < | travanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
