>
 photo by flickr Sjedila je kraj prozora u kasno, maglovito jesenje poslijepodne. U živici koja je mali prednji vrt odvajala od ulice, ćućorili su vrapci, a s grančica i prerano požutjelih listića cijedile su se kapljice. Te je godine sredina septembra donijela maglu i hladnoću kasne jeseni, pa je stoga ulica bila pusta. Ona je uporno zurila u malu kapijicu na prilazu kući. * * * Živjela je sama. Bila je sitna i krhka, svjetloputa i plavokosa, nježnih crta sjetnog lica, punog malih pjegica. Bolesno stidljiva, porumenila bi i spustila pogled kad bi joj se netko obratio. A upravo su oči bile ono najljepše na njoj. Tamnoplave poput mora, bile su te oči, a pogled koji je krila bio je još plavlji. Sebe je smatrala ne samo neuglednom, već i ružnom. Bila je rođena s nešto kraćom desnom nogom, pa je hramala. Hramanje je bilo jedva primjetno, no ona je vjerovala da to svi primjećuju, pa joj se rugaju ili, što je još gore, da je sažaljevaju. Zato je nastojala biti što neprimjetnija. Nije se šminkala, odijevala se neupadljivo, u odjeću za broj veću, uvijek zakopčana do grla, duge plave kose smotane i zategnute na potiljku. Bila je jedinica, zakašnjelo dijete roditelja koji su je istodobno i prezaštićivali i strogo sputavali. Rodila se kad su njezini roditelji već bili na pragu starosti, nakon što su više puta hodočastili u razna marijanska svetišta, postili i zavjetovali se da će živjeti čisto ako im Bogorodica ispuni molbu i podari im potomstvo. Dok je odrastala branili su joj izlaske, dozvoljavali su joj druženje samo s djevojčicama, upisali je u strogu katoličku gimnaziju. Neprestano su je strašili grijehom i nadali se da će se njihova kći zarediti, jer su vjerovali da je njezina hromost kazna za njihove grijehe. Trebala im je zagovornica pred Djevicom, jer oni nisu uspjeli ispuniti ono na što su se zavjetovali, pa su se bojali kazne. Obiteljski je ispovjednik, razuman čovjek, vidjevši da u nje nema vokacije za redovništvom, njezine roditelje uvjerio da se Djevici može služiti i u svjetovnome životu i tako je ona izbjegla habit. Roditelji su bili pobožni, radišni i strogi pa su planirali svaku njezinu minutu, upisali je i u glazbenu školu i učlanili u crkveni zbor. Iako je željala studirati na glazbenoj akademiji, a njezini su je profesori iz srednje glazbene škole podržavali, otac ju je nakon mature zaposlio u kancelariji svojega poznanika. Smatrao je da bi umjetnički poziv ugrozio moral njegove kćeri, a uspješna je pjevačka karijera odvojiti od obitelji. I tako je ona, iako već odrasla, još uvijek roditeljima o svemu polagala računa, još uvijek bi potrčala, iako hroma, da ne bi ni minutu zakasnila, vraćajući se kući s posla. A onda su joj roditelji jednoga dana poginuli u prometnoj nesreći. Oni koji putovali samo u prošteništa i nisu posjedovali automobil jer su ga smatrali luksuzom, bili su pregaženi na pješačkom prijelazu od pijana maloljetnog vozača koji je vozio bez vozačke dozvole. Nakon pogibije roditelja, ostala je živjeti u obiteljskoj kući, bojeći se išta promijeniti, i u kući ...i u svojem životu. Još uvijek bi s posla jednako žurila kući, kao da se boji da će joj netko zamjeriti ako zakasni i minutu. Iako je nakon pogibije roditelja izgubila vjeru, nastavila je ići u crkvu, nastavila je pjevati u crkvenom zboru, a probe i koncerti zbora bili su jedini njezini izlasci. Zbor je povremeno održavao koncerte duhovnih pjesama i klasičnih zborskih djela u njezinu gradu a i gostovao je u susjednim gradovima. Njezin je glas bio snažan, dubok i baršunast, sasvim u neskladu s njezinim izgledom. Mala ptičica, s moćnim glasom ... uvijek bi rekao zborovođa, kad bi ona otpjevala svoj solo. I tako su je i prozvali Ptičicom. A i ličila je na ptičicu pjevicu, onako sitna i krhka, pa se na pozornici činilo, poletjet će nošena vlastitim glasom. Kada bi zbor negdje gostovao, nakon njezina solo nastupa obično bi zavladala duboka tišina, a potom bi se prolomio dugi pljesak. U pjevanju je uživala, no užasavala se trenutka u kojem bi je dirigent pozvao da hramajući istupi i nakloni se. Kada je njezin zbor toga ljeta nastupao u prijestolnici, djevojke iz zbora, kojima je bila draga iako se ni s jednom od njih nije zbližila, dogovorile su se i gotovo na silu pred nastup je našminkale, raspustile joj kosu ... Čak su za nju posudile lijep kazališni kostim, svilenu bijelu, duboko izrezanu haljinu ... Opirala se, no one joj nisu dale izbora. Solistica si, pa onda tako i izgledaj ... rekla je najodrještitija od njih. Nakon što je otpjevala Ave Marija i poklonila se publici koja joj je dugo pljeskala, nakon što je skinula dekoltiranu haljinu, ponovo splela kosu i uklonila šminku, ostala je sjediti u garderobi i kada su se već svi razišli. Razdirala su je proturječna osjećanja ... na trenutak se osjetila lijepom, na trenutak se osjetila ženom ... a onda joj se učinilo da vidi očev i majčin prijekorni pogled. U mislima je opet začula je majčin glas: Bogorodica je znala što čini, kad te podarila hromošću ... Tako ćeš se lakše sačuvati od grijeha ... i od oholosti zbog dara koji posjeduješ... * * * Dok je toga poslijepodneva sjedila kraj prozora i zurila u suton koji se pretapao u tamu, njezin je pogled bio zamračen strahom. Već je dvanaest dana, po povratku kući s posla, u svojem poštanskom sandučiću, među hrpom šarenih prospekata, zaticala pismo u tamnocrvenoj omotnici. Prvi se put začudila – Tko joj to piše? Zašto pismo nema ni adrese ni marke? Pomislila je da joj je netko možda ostavio poruku, i pitala se zašto oklijeva to pismo otvoriti, zašto ju je strah to pismo pročitati ... Zapitala se i zašto bi netko odabrao baš takvu, krvavo crvenu omotnicu ... Mala Ptičice ... čuvaj se velikog crnog Mačka! ... pisalo je u pismu. Čim je pismo pročitala, znala je da ga piše netko koga bi se doista trebala čuvati. Zadrhtala je, poput ptičice prema kojoj veliki mačak pruža kandže. A zatim su se pisma redala, dvanaest dana, dan za danom. Uvijek su bila u crvenoj omotnici, a poruke su uvijek bile dvosmislene i sastojale su se samo od jedne rečenice: Ptičice slatka, tako bih te rado pojeo! Veliki bi te Mačak rado ulovio ... Ptičice, ptičice, Macan bi rado brke omastio, takvom slatkom ptičicom ... Baš me zanima kako će me tvoje lijepe plave oči pogledati kad te u svoje šape nježno uhvatim, kad se s tobom lijepo poigram ... Uvjeravala je samu sebe da se to netko samo grubo šali, zavaravala se, sve dok nije stiglo i dvanaesto pismo ... Na ulici izgledaš k'o mala siva, neugledna ptičica ... Al' kad se svučeš i kosu raspustiš, pravi si zalogajčić ... Svi misle vrapčić si, a ti si bijela golubica ... Koža ti je poput mlijeka, male bradavice ko crvene jagodice ... i plavo paperje na brežuljku ... a tek čokoladni madež, na tako lijepom mjestašcu ... O, kako će te Macan posrkati, kako će te pojesti, kako će ti samo perca počupati, a košćice skrckati ...kad te ulovi, ptičice ... Kako ću samo uživati, kad se budeš otimala ... Kako ćeš samo zacvrkutati kad te budem ..... Pismo je bilo ispisano na poleđini programa posljednjeg koncerta njezina zbora, a njezino je ime u programu bilo zaokruženo crvenim flomasterom ... Pocrvenjela je od stida, čitajući to posljednje, dvanaesto pismo. A zatim se njezin stid prometnuo u bijes, a potom i u strah ... Jer, shvatila je da ju je taj koji se nazivao Mačkom promatrao, jer kako bi inače znao ... Sigurno se uzverao, nečujno, poput mačka, u nisku krošnju stare trešnje, pod prozorom njezine kupaonice ... Toga je dana, s dvanaest pisama u crvenim omotnicama, spremljenima na dno torbice, na povratku s posla, otišla u policijsku postaju. Policajac za prijamnim pultom rekao joj je prezime detektiva kojem se trebala obratiti. Detektivska je kancelarija bila puna duhanskog dima, a petorica muškaraca sjedila su za svojim stolovima i tipkala po tastaturama računala. Prepostavila je da pišu izvješća ili pretražuju internet ... Oklijevala je na vratima, nadajući se da će se, kad izgovori prezime koje joj je rekao policajac, odazvati onaj najstariji od detektiva, bucmast i dobroćudna izgleda. Njemu bih najlakše prišla, sve ispričala ... i pokazala ona pisma ... pomislila je. Dok je tako stajala na pragu, sva su petorica muškaraca upitno podigla pogled i odmjerila je. Pocrvenila je i tiho izgovorila rečeno joj prezime. Ja sam to, priđite ... odjeknuo je ugodni bariton. Detektiv je bio visok, zgodan i gledao ju je ravnodušnim pogledom, dok se, šepajući, približavala njegovom stolu. Tek kad mu se obratila, kad je podigla prema njemu svoj bojažljivi plavi pogled, s njegova je lica nestalo ravnodušnosti. Muški ju je odmjerio, a ona je pod tim pogledom još jače pocrvenjela. No, recite, samo recite ... o čemu se radi? Kad mu je rekla kako prima prijeteća pisma, on ih je, dakako zatražio. Posegnula je u torbicu i ... U zadnjem je trenutku shvatila kako mu ne može pokazati sva pisma. Ne, ne može mu pokazati ono dvanaesto ... Ne bi mogla podnijeti njegov pogled ... Mogla si je sasvim jasno predočiti taj pogled kojim bi je odmjerio, kad bi pročitao to pismo koje opisuje njezinu golotinju ... Iz torbice je izvukla samo jedanaest pisama, dvanaesto je već ranije izdvojila jer je jedino ono sadržavalo eksplicitnije prijetnje pa je namjeravala prvo pokazati upravo to pismo. No, sad ga je ostavila na dnu torbice. Detektiv je pisma pročitao, potom ju je ispitivački odmjerio i upitao: Možete li pretpostaviti tko ih piše? Bivši muž, ostavljeni ljubavnik ... netko kome ste se zamjerili ... Nisam se nikada udavala, a mislim da se nisam nikome ni zamjerila ... rekla je ... ... a ljubavnika nije bilo ... Izgovorivši to, ugrizla se za usnicu. Najradije bi progutala to što je upravo izrekla. Nije ih bilo? ponovio je, smijuckajući se ... A jeste li pomislili, gospođice, da su to pisma nekoga kome ste se svidjeli. Sigurno ih piše neki Mačak kojem je pogled zapeo na vašim lijepim plavim očima ... Prisjetite se koji bi se od vaših udvarača odvažio napisati takva pisamca ... Pocrvenjela je i spustila pogled kad joj je to zgodni detektiv rekao, šeretski joj se zagledajući u oči. Već sam rekla, da nikakvih udvarača nemam ... prošaptala je. To je malo teže povjerovati ... opet se našalio detektiv, a ona nije znala šali li se on, podruguje li joj se ...ili joj se on to možda nabacuje. U pismima nema izravnih prijetnji, za sada ne treba ništa poduzimati ... Navečer provjerite jesu li vam vrata zaključana a prozori zatvoren ... i navucite zavjese ... Evo vam mojeg telefonskog broja, nazovite me, u bilo koje doba dana ili noći, ako nešto primjetite ... Slobodno nazovite i ako se budete osjećali uplašeno ... ili usamljeno ... Pa ću ja doći, da vam čuvam strah ... ha ha ha ... Podigla je pogled da bi mu se zahvalila i ponovo pocrvenjela. Promucala je zahvalu i pružila mu ruku na pozdrav, te pomislila kako on predugo drži njezinu tanku šaku u svoj krupnoj ruci. Dok je odlazila, ispratio ju je pogledom koji joj se nimalo nije svidio. Taj pogled više liči na pogled grabežljivca nego zaštitnika ... pomislila je. Dok je šepala prema izlazu, njegov ju je pogled još uvijek odmjeravao. Bila je sva crvena, no sad od ljutnje, jer je uviđala da je i taj zgodni detektiv, baš i kao onaj Mačak, smatra lakim plijenom ... Osjećala je da joj se u sebi podsmjehuje, pošto je o njoj saznao i ono što mu nije željela reći... Kad je stigla kući i oklijevajući otvorila poštanski sandučić, crvena omotnica, trinaesta po redu, ležala je na dnu sandučića. Odmah ju je otvorila. Ptičice, lijepa mala ptičice ... mogli bismo se uskoro sresti. A onda ... Mačak, u potpisu. Ušepala je brzo u kuću, zalupila i zaključala vrata. Nije se čak ni presvukla, nije ni večerala. Sjela je kraj prozora i odlučila čekati, i cijelu noć ako zatreba. Sjedit će iza zavjese i gledati prema kapijici na koju je pričvršćen poštanski sandućić. Sjedit će cijelu noć i cijeli dan, neće ni na posao sutra otići. Mora vidjeti toga Mačka i saznati tko joj te poruke ostavlja ... Mora mu se konačno oduprijeti. I tako je sjedila kraj prozora, skrivena iza zavjese, čekala i gledala. Rijetki su prolaznici prošli, ne zaustavljajući se kraj njezine kapijice. Ptičice u živici otpjevale su svoju večernju pjesmu i zaspale. Suton se pretvorio u mrklu noć a ona je još uvijek sjedila u mračnoj sobi, iza zavjese, i gledala prema ulaznoj kapijici koja je bila osvjetljena slabom svjetlošću ulične lampe oko koje je oblijetao roj mušica. Proletio je i šišmiš, crni se mačak provukao ispod ogradice ... Kako li će izgledati onaj Mačak, kad se pojavi ....i što ću ja tada uraditi ....pitala se. Ponoć je već davno bila prošla, kad je njezinoj ogradici prišla visoka prilika u crno odjevena muškarca, s kapuljačom duboko navučenom na lice. No, taj neznanac nije gurnuo pismo u njezin poštanski sandučić. Stajao je i dugo zurio u njezin prozor. Činilo joj se da mu pogled, tražeći je, prodire ne samo kroz navučene zavjese, nego i kroz zidove. Poput velike gipke crne mačke, prebacio se preko ogradice i krenuo prema njezinom ulazu. Kratko je vladala tišina, a onda je začula škljocaj brave ... i otvaranje svojih ulaznih vrata. Tihi su koraci krenuli kroz predsoblje, a na staklu vrata koja su sobu dijelila od predsoblja ocrtala se visoka crna silueta. Ona se brzo sakrila iza zastora i stajala je tamo, drhćući i pokušavajući suspregnuti jecaj. Vrata su se tiho otvorila i On je ušao u sobu, gipkim mačjim korakom. U ruci mu je bljesnula baterijska svjetiljka, a mlaz svjetlosti počeo je pretraživati sobu. Ptičice ... ptičice .... gdje si se skrila ... Evo Macana ... Prvo ću se malo poigrati malom Ptičicom ... a onda ću te, Ptičice, pojesti u slast ... Snop svjetlosti brzo ju je otkrio, crni je Mačak prišao, odgrnuo zavjesu i snop joj svjetlosti uperio u lice, u oči ...Mogla je vidjeti samo konturu te visoke gipke prilike koja se prema njoj naginjala. Kakav lijepi plavi pogled, ptičice mala ... Već smo se mimoišli nekoliko puta, no ti mi , Ptičice, nisi pogled uzvratila ... A sad će Mačak tebe dooobro pogledati Ptičice ... a onda će perca frcati ... Pružio je ruku i zgrabio je za rame, drugom je rukom povukao njezinu plavu bluzu tako da su dugmad poletjela na sve strane, a bluza se razderala i otkrila joj grudi. Ruka u crnoj rukavici, poput mačjih pandži, posegnula je za njezinim grudima, grubo ih zgrabila, a kad se ona počela opirati obje su joj se njegove ruke ruke sklopile oko vrata. Osjetila je kako joj dah nestaje, zamračilo joj sepred očima dok ju je on pritiskao uz prozor ispred kojeg je stajala i prislanjao svoja usta uz njezina ... Rukom se oduprla o prozorsku dasku ... i napipala odvijač koji je tamo ležao. Tim je odvijačem otvarala starinska drvena prozorska krila, kad je dan ranije prala prozore, pa ga je potom zaboravila spremiti u kutiju za alat. Zgrabila je odvijač i pokušala ga zabiti napadaču u rebra, no samo ga je okrznula ... Pustio ju je naglo, rukom prešao po okrvavljenoj trenerci, pogledao krv na dlanu ... a potom je, na njezino zaprepaštenje, liznuo krv s dlana i iscerio se ... A sad ću, Ptičice, ja tebi pustiti krv ... Odvijač joj je još uvijek bio u ruci ... Dok se on prema njoj naginjao, zamahnula je i zabila mu odvijač u grlo. Iz dušnika je briznuo, poput crvena vodoskoka, mlaz krvi, prskajući je po licu i kosi. Velika se crna prilika sručila na pod pod njezinim nogama. Prstima je pokušavao začepiti duboki rascjep koji mu je na grlu zjapio. S mlazevima krvi klokotavo su iz dušnika izlazili krvavi mjehurići, kao da ih na slamku puše neko okrutno dijete. Što sam to uradila ... pomislila je ...ubila sam ga ... Nagnula se da vidi može li mu pomoći, zaustaviti krvarenje. Vrisnula je kad se Crni mačak uspravio i ponovo prema njoj krenuo. Opet ju je za vrat zgrabio, kolutajući bjeloočnicama koje su se nazirale kroz otvore crne maske. Okrvavljeni je odvijač posljednjim snagama počela zabadati, nasumično, u prsa i ramena napadača, dok je krv brizgala po njezinim golim grudima, po njezinu licu, prozoru i bijelim zastorima .... To više nije bio samo strah, to nije bio samo instikt samoodržanja, to je bio bijes, crven i užaren. On ju je progonio, napao, a kad ga je, braneći se, ranila i potom mu pokušala, unatoč svemu, pomoći ... on ju je napao ponovo. Lijepe plave oči zaiskrile su ubitačnim bijesom, ruka više nije oklijevala, nije zadrhtala. Snagom za koju nitko ne bi pretpostavio da se krije u njezinim slabašnim rukama, zabila je, do drška, oštricu odvijača u srce zvijeri koja ju je napala. Dok je oštrica još uvijek bila zabodena u prsa Crnog mačka, koji je beživotno pao na zemlju, Ptičica se nagnula se nad njim, strgnula mu masku... Oči, žute poput mačjih, bile su otvorene i zurile su u strop, nepomične, mrtvog pogleda ... Očekivala je paniku, bijes, osjećaj krivnje ... No, nije osjećala ništa, bila je savršeno hladna. Pokrila je grudi okrvavljenom plavom košuljom, izišla u predsoblje, iz torbice izvukla ceduljicu i okrenula broj koji joj je detektiv dao. Kad se ugodan bariton javio rekla je mirno: Dođite pokupiti Udvarača kojem se moj plavi pogled dopao. Upravo sam odbila njegovo udvaranje ... * * * Na sljedeći je koncert krenula s novom bijelom, dekoltiranom haljinom u putnom kovčegu. Kupila ju je u najskupljem butiku i za nju dala čitavu jednu plaću. Kad je, onako nezamjetna i skromna ušla u butik, prodavačica ju je podozrivo odmjerila i gotovo zaustila da joj kaže kako nije na pravom mjestu. No Ptičica je, bez oklijevanja, bacila pogled po vješalicama i pokazala bijelu haljinu. Pogled prodavačice promijenio se iz podozrivog u zadivljeni, kad je izašla iz kabine za probu da bi se pogledala u velikom ogledalu. Savršeno vam stoji ... rekla je prodavačica sasvim iskreno ... ljepši stas i gracioznije držanje nisam odavno vidjela ... Ja sam solistica ... rekla je Ptičica prodavačici, plaćajući ... pa onda moram i izgledati tako. |
| < | svibanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
