>
 photo by flickr Ljubio ju je previše … previše posjednički. No, bio je dovoljno mudar da to prikrije. Nije pokazivao ljubomoru. Samo bi mu, negdje u kutu usana, zadrhtala mala bora. Mogao je to 'prodati' kao smiješak, jer je kratka brada koju je nosio dobro skrivala tu izdajničku boru. Brada mu je bila je gusta, plava, kratko oštucana i dobro mu je pristajala. Donijela mu je nadimak – Modrobradi. Godinama ga nitko iz njemu bliskog kruga prijatelja nije zvao njegovim imenom – Silvestar, svi su ga zvali Modrobradi. I zadirkivali su ga da 'guta' žene kao Modrobradi. I bila je to istina, sve dok nije sreo Nju. Ona nije voljela taj njegov nadimak, nikada ga nije oslovila s Modrobradi. Nije voljela ni priču o Modrobradom, okrutnom plemiću nazvanom “La Barbe bleue,” koji je ubijao svoje žene kad bi se one usudile otključati zabranjena vrata. Vjerovala je kako između bliskih ljudi ne smije biti tajni. No, voljela je modru bradu svoga Silvestra i dodir te brade na svojem licu, rukama, tijelu. Voljela je tu bliskost koja je vladala među njima, taj spoj nježnosti i strasti, često suviše žestoke. Ponekad bi, usred ljeta, morala odjenuti tanku bluzu dugih rukava. Jer, On bi uvijek ostavio trag, trag žestokih poljubaca i nježnih ljubavnih ugriza po njezinim mišicama, leđima i vratu … Ponekad bi pomislila kako ti tragovi i nisu samo tragovi strasti u kojoj se gubi glava, gubi kontrola, ponekad bi morala odagnati pomisao da Silvestar, da Modrobradi, da On te tragove ostavlja promišljeno … kao znak, kao biljeg, kao žig … svojeg posjedništva. Morala je odagnati takvu sumnju jer Ona nije voljela biti ničiji posjed. Bila je spremna sve mu dati, ispuniti sve njegove i najskrovitije želje. Ipak, ako bi čak i pomislila da te želje predstavljaju zahtjev, naredbu, ucjenu … odbila bi ga glatko, bez oklijevanja, unatoč tome što ga je jako ljubila. … Silvestar je znao da je ga Ona ljubi, no kopkala ga je njezina povremena tajnovitost. Ona je ponekad željela sačuvati neku svoju misao samo za sebe, a On to nije podnosio. Prozvao ju je odmila – Salome. To je bila zgodna dosjetka jer je njezino je ime počinjalo slovom S, a on je nije volio zvati imenom kojim su je zvali drugi, njezina obitelj i prijatelji. Želio je i nju i njezino ime samo za sebe. A ponekad bi se ironično nasmiješio sam sebi, dok ju je nazivao Salome. Nasmiješio bi se misleći: Ova Salome mogla bi i meni doći glave ... Jer, unatoč svojim brojnim ranijim ljubavnim vezama, sad je bio zaljubljen po prvi put. Povremeno bi joj, upola šale upola zbilje, rekao: Mila moja, tajnovita. Skinula si preda mnom, kao Salome, šest velova … ali ne i sedmi. Sedmi ćeš morati skinuti Ti - odgovorila bi u šali, no znala je da ne bi čak ni njemu dozvolila da skine taj njezin sedmi veo. Ona je vjerovala kako se možeš nekome otvoriti tek ako zadržiš onaj mali, neophodni djelić duše ... koji pripada duši samoj. Vjerovala je kako to pravo, zadržati djelić vlastite duše samo za sebe, pripada svima, i ženama i muškarcima, pa čak i djeci. Njezin bi je posao povremeno vodio na put. U tri godine koliko su ona i Silvestar bili zajedno, proputovala je više europskih gradova. Vraćala bi se puna dojmova i darova: sobne kožne papuče iz Krakowa, boca beherovke iz Brna, kavijar i suha riba iz Klaipede, švicarski sklopivi nožić iz Geneve … Nožić s crvenim koricama i bijelim križićem, sa sto i jednom spravicom, Salome je Silvestu, prema starom praznovjerju, prodala a ne poklonila. Kad je, vrativši se s puta i vadeći iz torbe darove koje mu je namijenila - bocu finog konjaka, lijepo oblikovani šešir, mali kožni neseser – naišla na nožić, rekla mu je: Daj mi najsitniju kovanicu koju imaš u džepu. Noževi se ne poklanjaju prijateljima ni ljubavnicima …Mogli bi presjeći veze koje ih spajaju. Silvestar se kiselo nasmijao. Nije mu se svidjelo što Salome pominje ljubavnike, zasmetao ga je taj plural. Znao je da je On njoj prvi, no hoće li joj biti i jedini … prvi i posljednji? Skrio je onu izdajničku boru u svoju plavu bradu, skrio je svoj pogled od njezina, praveći se da razgleda darove koje mu je donijela. A oči su mu pretraživale njezinu putnu torbu. Kopkala ga je pomisao na cijelu zbirku nožića s crvenim koricama, skrivenih na dnu njezine torbe … Koliko je tih nožića kupila? … Za kolege s posla, za prijatelje … za potencijalne buduće ljubavnike … Salome je rekla: Silvestre, natoči konjak … razgledaj prospekte … poslušaj glazbu ... Kad netko bude pozvonio, otvori … to su oni iz cateringa, s našom večerom … Ja odoh pod tuš, sva sam prljava od aerodromskih klupa i avionskih sjedišta … Bit ću gotova, čista i mirisna … u trenu … hihi … Zbacila je sa sebe odjeću i zakoračila pod vrući mlaz. Zamišljala je na sebi Silvestrove ruke kako joj miliju grudi, klize niz trbuh … Bili su razdvojeni samo tih sedam dana koje je ona provela na putu, a ipak, činilo joj se da je prošlo sedam godina … Oh, kako ga je željela, kako ga je samo željela. Lazanje koje će upravo stići, morat će se ohladiti - mislila je smješkajući se. Prvo ćeš ti, Jedini moj, ohladiti moju vatru … Izašla je ispod tuša, vrela i ružičasta. Kosu je zamotala u jedan veliki bijeli frotir a drugi je omotala oko tijela. Htjela je navući novu svilenu spavaćicu koju je kupila u Genevi … A onda je shvatila da je spavaćica ostala u putnoj torbi. Šmugnula je tiho u predsoblje, tamo je odložila svoju torbu na točkovima. No, torbe u predsoblju nije bilo. Zaklela bih se da je tu, no možda je ipak u sobi … Kad je bosonoga nečujno ušla u sobu na stolu su se pušile lazanje, u dvjema bokastim čašama iskrio se zlaćani konjak, glazba je tiho svirala ... a Silvestar je prekapao po njezinoj putnoj torbi. Upravo je iz torbe izvukao lijepo zapakirani paket .. i razmotavao ga! Modrobradi … prošaputala je Salome, nesvjesna da je Silvestra oslovila mrskim joj nadimkom. Modrobradi Silvestar naglo se okrenuo. U očima mu je iskrio zeleni plamičak dok joj se unosio u lice: A ovo, komu si ovo namijenila? Ugrizla se za usnu, do krvi, i uzvratila mu pogled. Kad već gledaš, pogledaj! U paketu je bila knjiga. Luksuzno opremljena Enciklopedija gljiva … i nožić … specijalni nožić za gljive, antikni nožić namjenjen pasioniranim gljivarima, nožić sa srebrnom ukrašenom drškom … i ceduljica. Pratila je pokret Silvestrovih usana dok je čitao tekst s ceduljice. Silvestre, sretan Ti rođendan, Jedni moj. Uvijek bih rado bila rujnica, sunčanica, krasnica koju ćeš Ti ubrati ... Salome. Ceduljica, nožić, knjiga … sve mu je ispalo iz ruku. Enciklopedija gljiva otvorila se na stranici s gljivama otrovnicama. Salome, oprosti … oprosti mi ... Van! Odlazi … sklanjaj mi se s očiju – viknula je i pokrila lice rukama. Frotirski joj je ručnik skliznuo s tijela i stajala je pred njim, potpuno naga. Posegnuo je za njom, no ona se izvila iz njegovih ruku. Odjurila je u kupaonicu i zaključala vrata. Stajao je pred vratima, uvjeravao je da se kaje, da će se promijeniti. Osluškivao je, no čuo je samo šutnju. Salome, izađi – rekao je. Otići ću, a ti zaključaj vrata. Ne bio želio da ostaneš u nezaključanom stanu . Izašla je, u do grla zakopčanom frotirskom ogrtaču. Nije ga ni pogledala dok je izlazio. Okrenula je ključ u bravi, čim je Silvestar prekoračio prag. … Sjedio je na pragu već više od sata i osjećao je, iako nije mogao čuti, njezino disanje s druge strane vrata. Salome, hoćeš li mi ikada oprostiti? Dugo je vladala tišina. A potom je Salome rekla: Možda i hoću … … kad obriješ bradu. |
| < | svibanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
