Photobucket>

sultan's favorite story

subota, 12.07.2008.

tranzit Venere

Photobucket
Rađanje Venere, Sandro Botticeli

Ispričat ću Ti 1oo1 priču, moj Sultane.
Skinut ću pred Tobom šest velova,
a sedmi ćeš morati skinuti Ti,
ako se usuđuješ ...




Tranzit Venere


noćas ću se roditi ponovo,
iz pjene Tvoje strasti,
k'o vječna Venus.

k'o Večenjača ću svjetliti
u Tvome pogledu,
treptati u tvojem naručju,
rađati se i umirati
opet i opet,
opet ...
... sve do jutra.

a tad ću, sa Svitanjem,
iz Tvojeg zagrljaja tiho se iskrasti,
i otići da kao blijeda Eosphorus
izblijedim na danjem svjetlu
...

Photobucket
photo by flickr

Tranzit Venere ispred Sunca čovjek u svojem kratkom ljudskom vijeku ima priliku vidjeti samo jednom. Tijekom tranzita Venera je sa Zemlje vidljiva kao mala crna točka koja prolazi preko Sunčevog diska. Tranzit se može podijeliti u 3 faze: ulazak Venere na Sunčev disk, prolazak Venere ispred Sunca i izlazak Venere sa Sunčevog diska. Momenti u kojima se dodiruju rubovi Sunčevog diska i Venere nazivaju se "kontakti". Prilikom svakog od 4 kontakata, događa se efekt "kapljice", prilikom čega izgleda kao da su Sunce i Venera spojeni kapljicom.

Ulazak

Kad je Danica ušla u njegov život, Zvonimiru je bilo šezdeset, a Njoj gotovo upola manje.

Zvonimira, visokog, dugonogog i koščatog šezdesetgodišnjaka, svi su smatrali barem deset godina mlađim. Zadnjih je dvadeset godina živio aketski, vježbao i trčao, jeo umjereno. Cigarete i alkohol odbacio je u četrdesetoj. No, do četrdesete, Zvonimir je pušio kutiju dnevno a s društvom bi povremeno znao popiti i više od one kapljice previše. Posao ga je vodio s jednog kraja svijeta na drugi pa je imao prilike kušati različita pića, draškati nepce egzotičnim jelima, zapaliti najbolje kubanske cigare i ljubiti žene različitih imena i različitih boja puti.
Do četrdesete je proputovao pola svijeta, jedrio i letio, skijao i planinario, vozio brza kola, kladio se i kockao iako nikada nije postao ovisan. Ovisan je bio jedino o izazovima, uživao je kad bi mu adrenalin pojurio krvotokom, tada bi se osjećao nepobjedivim, tako intenzivno živim, gotovo besmrtnim. Do četrdesete je proputovao pola svijeta, jedrio preko oceana, osvajao neosvojene planinske vrhove, ronio u plavi bezdan različitih mora.

Fortuna me voli, mislio je Zvonimir. Jer, unatoč svim tim rizicima, on nikada nije doživio ni najmanju povredu, nikada nije bolovao.

A onda se, u četrdesetoj, suočio s najvećim izazovom svoga života. Osjetio je iznenadnu slabost i pomislio kako je možda na posljednjem putovanju pokupio neku banalnu zarazu. Liječnik ga je suočio s dijagnozom koje se svaki čovjek pribojava. Već je i samo ime te bolesti dovoljno da čovjek izgubi nadu. Zvonimir je pomislio kako je ćudljiva Fortuna zaključila da je suviše dugo zloupotrebljavao njezinu blagonaklonost pa je sada odlučila naplatiti dug.
Nije želio operaciju, opekotine od zračenja, mučnine kemoterapije, opadanje kose ... nije želio neopravdanu nadu pa potom nestanak nada i želja, mirenje sa sudbinom, iščekivanje kraja u nekom hospiciju.

Živio je brzo i smjelo, pa je odlučio tako i umrijeti.

Otišao je na mjesto koje je volio najviše na svijetu. Nije to bila neka daleka egzotična destinacija. Bila je to stijena koja se nadvijala nad morem, nadomak njegova rodnog mjesta. S te je stijene, s koje su se bojali skočiti i neki odrasli muškarci, prvi puta skočio kao devetogodišnjak, izazvan zadirkivanjem vršnjaka. Bilo je to mjesto kojem se uvijek vraćao, mjesto koje je smatrao najljepšom točkom svijeta. Za bonace je s te visoke stijene pucao pogled na otvorenu pučinu, a kad bi zapuhala bura, more bi se urličući razbijalo o stijenu, zasipajući je kapljicama pjene.
Crveno je Sunce na horizontu dodirivalo mirnu morsku površinu a Večernjača blistala, kad je Zvonimir, skinuvši svu odjeću, nag skočio sa stijene i zaplivao prema otvorenoj pučini. Plivao je snažnim zamasima, ne osvrćući se, dok mu obala nije nestala s vidika. Plivao je sve dalje i dalje prema pučini, Sunce je zamijenio Mjesec, mirno se more uzburkalo visokim valovima, a Zvonimir je i dalje plivao, čudeći se kako ne osjeća nikakav umor ni malaksalost. Tada je zaronio. Ronio je sve dublje u tamu i tišinu, ostavljajući za sobom, tamo gore na površini, buku valova i svetlost mjeseca. U trenutku kad je osjetio kako će mu se pluća rasprsnuti, odjednom mu je sviješću sijevnula pomisao kako je to što čini, to što je smatrao činom hrabrosti, ustvari bijedni kukavičluk.

...

Na liječničkom pregledu, sedam godina nakon te noći, liječnik mu je rekao: Možete se smatrati potpuno izliječenim. Ustvari, u boljoj ste kondiciji od bilo kojeg vašeg vršnjaka. Fizički ste mlađi od svojih godina, nemate ni trunka sala, tlak vam je normalan, kapacitet pluća kao da nikada niste bili pušač.
.
I desetljeće nakon toga, na sistematskom pregledu kojem se od tada Zvonimir podvrgavao svake godine, liječnik mu je rekao gotovo isto. Tlak, razina šećera i kolesterola, kapacitet pluća i srca, sve je bilo u savršenom redu. Vraćajući se kući nakon obavljenog pregleda, Zvonimir je sjeo na terasu svoje omiljene kavane.

Gorka, jaka, bez mlijeka ... i čaša mineralne, zar ne? rekao mu je konobar smiješeći se i ubrzo nakon toga spustio je na stol pred njega šalicu crne kave, orošenu čašu negazirane mineralne vode … i novine. Novine su toga dana imale nadnevak 7. lipnja 2004. i bile su pune napisa o tranzitu Venere:

U utorak, 08. lipnja 2004. godine, bit ćemo svjedoci događaja koji je ljudsko oko zadnji puta vidjelo 1882. godine. To znači da na kugli zemaljskoj više nema niti jednog živog čovjeka koji bi se sjećao tog događaja. A, što se to dogodilo tako davno, odnosno što ćemo mi to vidjeti? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo znati neke činjenice. Znamo da oko Sunca kruže planeti. Venera je drugi planet po redu, a Zemlja je treći, odmah nakon nje. Veneru možemo vidjeti nakon zalaska ili prije izlaska Sunca, ovisno o tome s koje strane Sunca se nalazi.
Ako ju vidimo nakon zalaska Sunca, u obliku najsjajnije zvijezde na nebu, zovemo ju zvijezda Danica ili Večernica. Ako ju vidimo prije izlaska Sunca, onda ju nazivamo Jutarnjom zvijezdom. Naravno, to su nazivi iz narodne predaje koje su joj nadjenuli naši preci. I uopće nije riječ o zvijezdi, nego o planetu, imenom Venera.
Ravnina Venerine staze nije u istoj ravnini sa Zemljinom stazom, nego je nagnuta pod kutom od 3,4 stupnja. Svaki planet ima svoj nagib staze po kojoj se kreće oko Sunca i tu razliku nagiba staza nazivamo ekliptika. Upravo zbog te razlike nagiba staze, Veneru sa Zemlje ne vidimo svaki puta kada se nalazi između Zemlje i Sunca, već nam ona "pobjegne" iznad ili ispod Sunčeva diska. No, u utorak ćemo biti svjedoci trenutka kada će se staze Zemlje i Venere naći u točki u kojoj će se prividno sjeći ravnine njihovih staza i tada će nam se prikazati prizor koji ljudsko oko nije vidjelo već 122 godine. Takav se događaj naziva tranzit. *

...

Sutradan, 8. lipnja, Zvonimir je, zahvaljujući prijatelju koji je radio u Zvjezdarnici, točno u 07: 20 promatrao prvi kontakt Venere i Sunca. Žalio je što neće imati vremena promatrati cijeli Venerin put preko sunčeve ploče, do zadnjeg kontakta Venere i Sunca u 11:23.

Izašavši iz Zvjezdarnice, žurio je prema parkingu na kojem je ostavio svoju Mazdu. U 09:15 počinjao je poslovni sastanak na kojem se odlučivalo o spajanju dvaju velikih uspješnih firmi, a Zvonimir je bio suvlasnik jedne od njih.

Tada ju je ugledao kako mu ide ususret.

Oniža no savršeno skladna, crvenokosa i zelenooka, no bez ijedne pjegice karakteristične za riđokose. Odjevena pomalo nemarno, u široke hlače i široku zelenu bluzu koja ipak nije skrivala oblinu njezinih čvrstih grudiju nesputanih grudnjakom, koračala je elegancijom košute ili gazele, dok se topli povjetarac poigravao crvenim kovrčicama njezine duge kose.

Dok su se mimoilazili, u gužvi su okrznuli jedno drugo i on je osjetio miris njezine svježe oprane kose. Shvatio je da mu glavom ne dopire ni do ramena i pomislio kako liči na džepnu Veneru. Na licu nije imala ni trunke šminke, nije nosila nikakav nakit, gledala je pred sebe pomalo sanjalačkim pogledom, zanesena u neke svoje misli.

U kratkom trenutku kad su se ovlaš dodirnuli poželio ju je, intenzitetom koji ga je začudio.

A onda je rekao sam sebi: Ne izazivaj vraga, čovječe … upola je mlađa od tebe i takva je ljepotica kakva se rijetko viđa ...

Uz to, u braku si ... u braku koji je skladan, iako je početne strasti nestalo ...
Ne izazivaj vraga
...

No unatoč tome trezvenom savjetu koji je dao sam sebi, osvrnuo se da je još jednom pogleda …

Bokovi su joj se njihali kao u plesačice flamenka, no nije to činila namjerno, koketirajući, pokret je bio spontan i stoga još privlačniji. Slap kovrčave crvene kose rasuo joj se niz leđa, sve do oble i čvrste kruškolike zadnjice ...

Dok ju je gledao kako zamiče za ugao, jedna mu se slana kapljica znoja skotrljala u kut usana ...

Bio je 8-i lipnja.
Od prvog kontakta Sunca i Venere u tranziciji prošlo je manje od sata ...

* za tekst 'novinskog članka' korišteni su dijelovi teksta s web stranice
http://www.zvjezdarnica.com

...

Ekliptika. Ravnina kojom se Zemlja giba oko Sunca. Uslijed Zemljinog godišnjeg gibanja oko Sunca dolazi do prividnog gibanja Sunca po nebeskom svodu. Sunčeva putanja ocrtava na nebeskoj sferi kružnicu koja se na kartama neba također naziva ekliptika.
Ekliptika prolazi kroz 13 zviježđa (od 88 postojećih) koja se nazivaju zviježđima zodijaka (osim 12 zviježđa po kojima su nazvani horoskopski znakovi, tu je i trinaesto zviježđe Zmijonosac - Ophiuchus).
Planeti i Mjesec se gibaju u ravninama koje su vrlo malo nagnute prema Zemljinoj putanji, pa se uvijek nalaze u blizini ekliptike.

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Ekliptika"


Prolazak 1


Dah mu je zastao, dok ju je gledao kako stoji pred njim naga, smiješeći se i zaklanjajući krilo dlanom, poput Botticelieve Venere. Zelene oči su joj blistale, inače blijede obraze obasulo joj je rumenilo, kosa se rasula po krhkim ramenima i nježnim grudima.

Uopće nije crvenokosa, pomislio je.
Kosa joj je ustvari ticijanovski plava, s crvenim odsjajem. No, kad je sklonila ruku, shvatio je da je ipak crvenokosa ...

Prekrasna si, prošaptao je.
Blistavija od jutarnje zvijezde, svježija od svitanja, rumenija od zore ... pomislio je.

Kleknuo je pred nju, kao pred božicu.
Poljupcima je popio kapljice kojima joj je tijelo bilo orošeno, a zatim ju je, prislonivši lice uz njezin zaobljeni bok, čvrsto obgrlio kao da je ne želi ispustiti iz ruku ...

...

Sve žene koje je do tada imao, vrtjele su se oko Zvonimira kao planete oko Sunca. Sve, pa i Gea, njegova zakonita. No, kad mu je prije dvadeset godina dijagnosticiran kancer, Zvonimir je shvatio da pomisao na Geu nije dovoljna da bi ga nagnala da se poželi oduprijeti bolesti.

Tada su u braku bili već deset godina, a i prije vjenčanja neko su vrijeme živjeli zajedno, u neformalnom braku. Sve se promijenilo kad je brak ozakonjen. Gea, koju godinu starija od Zvonimira, do tada družica njegovih pustolovina, amazonka koja ga je pratila na putovanjima, skijala, plivala, ronila i jedrila njemu uz bok, odjednom to više nije željela. Osjetivši kako joj biološki sat otkucava, Gea je sve svoje želje zamijenila samo jednom. I Zvonimir je želio djecu, možda ne baš tada, u tom trenutku, no volio je Geu, pa je popustio njezinim uvjeravanjima. Oboje su bili zdravi, prestali su koristiti zaštitu i vjerovali da će se Geina želja vrlo brzo ispuniti.
Iako nije bilo nikakvih zapreka, Geina se želja pokazala prvo teško ostvarivom, pa potom, nakon dugih nastojanja i korištenja svih dostignuća suvremene medicine ... i neostvarivom.

Nije nam suđeno, rekao joj je.

I Gea se pomirila sa sudbinom. Pomirila ... i umirila. Više nije željela putovati s njim, pustolovine i rizici više je nisu zanimali. Isprva je i njega pokušavala smiriti, trezveno ga uvjeriti kako mu više ne priliči da jurca svijetom poput mladca, sad kad se bliži četrdesetoj. Pokušala je, pa odustala, Zvonimiru se činilo i prebrzo. I on je pokušao nagovarati je da ponovo s njim krene na putovanja. Pokušao je, pa odustao. I samome mu se učinilo da je i on odustao prebrzo.
Osjetio je i razočaranje i olakšanje, istodobno ... i nastavio putovati, skijati, jedriti i roniti sam.

A onda se Zvonimir razbolio.
Dok je prolazio kemoterapiju i oporavak, Gea se o Zvonimiru brinula brigom gotovo materinskom. Bio joj je iskreno zahvalan, pa nije imao srca reći joj kako ga ta njezina materinska brižljivost, koja se nastavila i kad je ozdravio, sputava i ljuti. Nakon ozdravljenja, Zvonimir se vratio putovanjima i traganjima za novim adrenalinskim izazovima. Gea je pronašla nove interese, čitala je, obilazila premijere i izložbe, upisala kulinarski tečaj i tečaj ikebane, organizirala večere i pozivala goste. Zvonimir nije više ni pio ni pušio, no i dalje je putovao, skijao, jedrio, ronio. Jeo je malo i birao jednostavna jela, no na svojim se putovanjima vratio kušanju egzotičnih tamnoputih i vatrenih žena od čega je apstinirao otkad se oženio Geom.
Ostali su zajedno, Zvonimir i Gea, no Geina 'ekliptika' gibanja oko Zvonimira promijenila se. Više nije bio os oko koje se njezin život vrti. No, ta činjenica je oboje ostavljala ravnodušnima.

Upravo u to vrijeme, u sunčevu sustavu promijenila se ekliptika Venere ... i Venerina sjenka postala je vidljiva na Sunčevu disku.

...

10:23 - sredina tranzita, Venera najbliže središtu Sunca

Koža joj je bila mlječno bijela, i sred ljeta blijeda, kao da je nikada nisu dotakle zrake sunca. Dok bi vodili ljubav, vrat i prsa osuli bi joj se crvenim mrljama koje su svjedočile o snažnom uzbuđenju. Nakon vrhunca, mrlje bi postupno blijedile i nestajale a on bi poželio uvijek iznova oslikati joj kožu tim lijepim pečatima.
Ni jedna žena s kojom je do tada bio nije se tako gubila u strasti kao Danica, ni jedna ga nije uzbuđivala poput nje. Uživao je istodobno u vlastitom i njezinom uživanju, a ona uživanje nije skrivala krzmanjem ili stidljivošću. Nakon onog prvog puta, kad je pred njega izašla naga, dlanom skrivajući krilo, više se nikada nije pokrivala ni krila njegovu pogledu. A ipak, Zvonimir je osjećao da, unatoč tomu što mu se davala tako voljko i otkrivala tako potpuno, o njoj ne zna gotovo ništa.

Rijetki sastanci na koje je pristajala uvijek su se događali u njezinom stanu. Stilski namještaj, na zidovima nekoliko lijepih akvarela i pastela, uglavnom nature morte, cvijeće i voće.
I samo jedno malo ulje, Venera koja se rađa iz pjene. Slika je izgledala kao original, no ipak, nije to mogla biti.

Cabanel, La Naissance de Vénus? Vidio sam sliku u Musée d'Orsay u Parizu ... Uostalom ni dimenzije slike ne odgovaraju ...
Kakva glupa pomisao ... da se radi o originalu
... pomislio je Zvonimir.

Ništa u stanu nije odavalo da tu živi ili povremeno boravi još netko osim nje. Zvonimir se grčevito držao zadnjih ostataka svoga samopoštovanja kako joj ne bi zavirio u ormare i ladice u očajničkoj želji da sazna nešto više o njoj. Jednom je čak i potegnuo ladicu pisaćeg stola od trešnjeva drveta, ustanovio da nije zaključana ... i brzo je zatvorio i prije no što je vidio sadržaj.

Vrijeme su provodili vodeći ljubav, strastno i nježno, nježno i strastno ... nezasitno. Između toga razgovarali su o književnosti, slikarstvu, kazalištu, mitologiji, koju je Danica izvrsno poznavala ... Ipak, najčešće bi ona njega potaknula da joj pripovijeda o svojim putovanjima, pa bi ga pozorno slušala. O sebi je pričala rijetko. Shvatio je da je i ona dosta putovala, ponekad bi ustanovili kako su bili na istim mjestima, no u različito vrijeme ...

Strma obala, a druge ni na vidiku ... započeo bi Zvonimir.
... breze, bijele ... kao da grle visoke borove ... nastavila bi Danica.
... na obalama Jeniseja ... dovršio bi Zvonimir. Oboje bi se nasmijali i nastavili igru.

Nije pričala o svojoj svakodnevici, a kad bi on pokušao nešto reći o svojoj, na licu bi joj se pojavio izraz koji bi ga obeshrabrio. Jednom je pomenuo Geu po imenu, a Daničino je lice u tom trenutku postalo prazno i bezizražajno, kao kad se uplašena školjka uvuče u svoju ljušturu.

Oprosti, rekao je. Jednom ćemo prilikom morati o tomu ...
No nisu, nikada.
Zabolio ga je taj izraz njezina lica. Nije bio lovac, no jednom ga prijatelji nagovoriše. Ustrijelio je srnu, izdisala je kad joj je prišao ... Upravo tako ga je pogledala Danica. Ne, neće to uraditi nikada više ...

I tako nisu pominjali svakodnevicu, kao što nisu pričali ni o budućnosti. Kada bi on to i pokušao, Danica bi mu rekla:

Čemu kvariti ovaj trenutak, tako lijep, tako neponovljiv ...
... tako kratak, tako prolazan
...

Svi njihovi sastanci trajali bi samo od sutona do zore. Stigao bi do njezina stana sa zalaskom sunca, ona bi ga čekala s večerom a on bi donio bocu biranog vina i ruže. Vodili bi ljubav po čitave noći, ljubili se i smijali, pili i razgovarali, pa se opet ljubili. U zoru bi ga ispratila s osmijehom i poljupcem.

Ponekad se pitao postoji li ona uopće na dnevnoj svjetlosti ili, poput Venere, u suton bljesne kao Hesperus a u svitanje izblijedi kao Eosphorus ...

Danica je bila jedina žena u Zvonimirovu životu za koju bi bez trenutka promišljanja, kolebanja i oklijevanja mogao reći kako je ljubi. Volio je i prije, dakako, no nikada ovako. Nije to bila samo zaljubljenost i strast, nije to bila samo bliskost, bio je to osjećaj potpunog pripadanja i predavanja. Zvonimir je osjećao kako joj pripada i predaje joj se potpuno, a i ona njemu ... kad su zajedno.
No, kad nisu zajedno ... komu ona pripada tada?
Zvonimir je vjerovao kako ljubi Danicu i želio je vjerovati kako i ona ljubi njega, no bio je tako nesiguran, kao ni s jednom ženom prije nje. Danica je bila i jedina žena u Zvonimirovu životu kojoj je on bio prvi, oduvijek se klonio djevica, bojeći se odgovornosti koju muškarac preuzima pri inicijaciji. Kad su prvi puta vodili ljubav, zaprepastila ga je ta činjenica koju nije ništa nagoviještalo. Danica je bila lijepa, zanimljiva, djelovala je samosvjesno, pa kako je onda dočekala tridesetu a da nije ...

To što joj je bio prvi, Zvonimira nije učinilo sigurnijim, njega nije mučilo ono što je moglo biti prije njega, njega je užasavalo ono što će u njezinu životu biti ... poslije njega. Bio je ljubomoran na njezinu budućnost, kad već nije mogao biti na njezinu prošlost:

Gdje li će, i s kime ona biti za pet ... za deset godina ...
Koga će ljubiti, kome se osmjehivati, koga ispraćati i dočekivati, komu djecu rađati
?

Ponekad bi ga hvatao neracionalni strah da se ona neće odazvati na telefon, da će, kad je potraži, pronaći zaključan i prazan stan. Često je sanjao kako mu je zaspala u naručju ... i kako se ujutro budi praznog naručja. I tada bi se doista probudio, sav u znoju.

...

Zvonimir je uporno nagovarao Danicu da otputuju nekamo, zajedno. Pominjao je svjetske prijestolnice, egzotične destinacije, najljepše kutke svijeta, najraskošnije hotele ...

Kamo god poželiš, samo izaberi ...

Danica bi se uvijek izgovarala, smješeći se. A onda, kad je već izgubio nadu, pristala je.
No, na njegovo čuđenje, izabrala je nešto posve neočekivano. On je trebao iznajmiti čamac i čekati je na obali rijeke, u maloj rječnoj lučici, svega nekoliko ulica od njezina stana.

Pustit ćemo nek' nas rijeka nosi, rekla je ...

...

10:23 - sredina tranzita, Venera najbliže središtu Sunca

Večernjača se upravo pomolila nad rijekom kad je Zvonimir ugledao Danicu kako se spušta s visoke obale prema rječnoj lučici. Oči su joj blistale pod svjetlima fenjera postavljenih duž stubišta, a zlatne kovrče lepršale na povjetarcu. Nosila je samo malu torbicu i bocu vina pod miškom.

Čitav brod, a ja poželjela samo ribarski čun ... rekla je razočaranim glasom.

Mislio sam da će ti tako biti ugodnije, počeo se opravdavati i shvatio da ga Danica zadirkuje tek kad se zvonko nasmijala.

Zvonimir je unajmio brodić s jakim motorom i malom kabinom, nakupovao je probranih slastica, u hladnjak stavio bocu dom perignona, uski ležaj posuo laticama bijelih i crvenih ruža. Nestrpljiv, s priprema je započeo već ujutro iako su se dogovorili sastati u uobičajeno vrijeme, iako ne i na uobičajenom mjestu. Pripreme su bile gotove i prije no što je iskucalo podne, a on je, čekajući prvi suton i Danicu, po ne znam koji puta slagao i premiještao sitnice, odlazio da nabavi još ponešto. Latice ruža sparušile su se pa je kupio novi buket u cvjećarnici, odlučivši da latice po postelji razbaca u zadnji trenutak prije Daničina dolaska, kako bi bile svježe kad ih ona ugleda.

...

Brodić je jurio rijekom, prateći crveni trag sunčeva zalaska a Danica je stajala na pramcu uživajući u pogledu i oblaku vodenih kapljica koje su je zasipale. Kad je sunce potpuno zašlo, Zvonimir je ugasio brodski motor i prepustio brodić riječnom toku.

Danica je zbacila odjeću i skočila u rijeku. Zvonimir ju je s palube gledao kako pliva, roni, vrti se u vodi poput čigre, a potom pluta na leđima, prepuštajući rijeci da je nosi, valovima da je miluju. I Zvonimir je poželio val biti, pa je skočio u vodu za Danicom. Dok ih je rijeka polako nosila, započeše igru uzajamnog obigravanja i dodirivanja. Prskali su se, gonili jedno drugo u igri lovice, smijali se i zadirkivali. Ponoć je bila prošla kad su se uspeli na palubu. Sjedili su nagi i zagrljeni, pijući vino koje je Danica donijela. Zvonimir je krenuo otvoriti šampanjac, no Danica reče: Popijmo radije ovaj plavac ...
Bio je to običan plavac kakvog je mogla kupiti u bilo kojoj trgovini na putu od svoga stana do rječne lučice. A ipak, dok je ga je kušao, Zvonimir je pomislio kako nikad nije pio boljega.

Da nisi ti to u bocu običnoga plavca usula nektar? upitao je Danicu u šali.
Ovo je kapljica dostojna bogova ... i božica, dodao je, laskajući joj. No, to nije bilo puko laskanje. Na mjesečini, i u njegovu zaljubljenom pogledu, Danica je doista bila lijepa poput božice. A on se osjećao moćan poput nekog boga, dok bi je ljubio.

Krevet posut laticama ruža ostao je nedirnut.
Pili su i ljubili se, miješajući okus svojih usana s okusom vina. Strast ih je ponijela pa ne stigoše do kreveta. Zvonimir je obljubio Danicu željnije no ikada, ljubio ju je kao da je ljubi posljednji put. Mislio da će umrijeti, penjući se prema vrhuncu, dok mu se Danica strastveno propinjala u krilu. Poslije su ležali na daskama palube, još toplima od sunca, zagrljeni, tijesno priljubljeni jedno uz drugo, a on joj je ljubio usne, oči i ruke. Osluškivali su disanje i otkucaje srca, jedno drugome, gledali Mjesec i rijeku obasjanu mjesečinom, i oboje poželjeli da se taj trenutak produži u vječnost ...

Bila si u pravu, lijepo je prepustiti se rijeci da te nosi, osjećajući ovaj trenutak ... tako lijep, tako dragocjen ... šapnuo je Zvonimir ...

Da, prošaptala je Danica, rijeka zna kamo teče, iako ne može birati svoj tok ...

Zvonimiru se učinilo da čuje tugu u Daničinu glasu pa ju je čvršće stisnuo u naručje. Ona je zaspala, no on se odupirao snu, želeći produžiti taj trenutak. Pomislio je kako će sutra, po prvi puta, s Danicom provesti i dan, a ne samo noć.

San ga je prevario u svitanje kad je nad rijekom, brodićem i zagrljenim ljubavnicima sklupčanima na palubi, zasjala jutarnja zvijezda.

...

13:04 - 3. kontakt, početak izlaska Venere sa sunčevog diska

Probudio se praznog naručja. U prvi je trenutak mislio da je to još jedna od onih noćnih mora koje su ga mučile i očajnički poželio da se probudi.
No, bio je budan, a njegova se noćna mora ostvarila.
Naručje mu je bilo prazno, Danica je nestala.

Dozivao ju je, pretražio obalu, ronio pretražujući rječno dno. Te se noći divio Daničinoj plivačkoj vještini pa se tješio pomišlju da se Danica ipak nije utopila već otplivala.

Šali li se to ona s njime, zadirkuje li ga ili ga iskušava, kažnjava li ga zbog nečega? Hoće li je zateći u njezinu stanu ... i kako će ona objasniti svoj nestanak .... A možda se ipak utopila, događa se to i najboljim plivačima ...
Ne, nije moguće da se utopila ... nije moguće da je nestala ... zateći će je u njezinom stanu kako ga čeka ... i reći joj ... konačno joj reći ...
Konačno će oboje reći jedno drugome ... sve ono što je ostalo neizgovoreno
...

Ustrašen, zbunjen, očajan, vratio se u lučicu i pojurio prema Daničinu stanu. Približavalo se podne, sunce je peklo i žarilo, no Zvonimir je osjećao kako mu se od straha lede dlanovi.
U prvi je mah pomislio da je u panici 'promašio' ulaz ili kat. No, bio je i na pravom ulazu i na pravom katu, ali ipak nije mogao pronaći Daničin stan. Za razliku od bijelih vrata drugih stanova na tome katu, Daničina su vrata bila obojena u plavo, na svim su ostalim vratima bile pločice s imenima stanara, no ne i na Daničinim.

Zvonimir je stajao pred dugim nizom bijelih vrata, jednjak mu se grčio, oblijevao ga je hladan znoj ...

...13:23 - 4. kontakt, kraj izlaska Venere sa sunčevog diska

Prošlo je deset godina ... i još deset.

...

Mladi je liječnik pogledao u karton a zatim podigao začuđeni pogled prema licu pacijenta koji je došao po rezultate sistematskog pregleda.

Oprostite gospodine ...
Zvonimir K.?
Mora da se radi o nekoj greški ... moram provjeriti vaše godište ...

Nevjerojatno
, rekao je.
Gledajući vas, ne bih vam 'dao' više od pedeset ... No, vi ne samo da izgledate kao 'dobrodržeći' pedesetgodišnjak, vi to fizički i jeste ... bez obzira na vaših kronoloških osamdeset ...

Liječnik je zavirio u rezultate prethodnih pregleda i zbunjeno upitao Zvonimira: U posljednjih dvadeset godina niti jedne degenerativne promjene ... otkrijte mi tajnu ...
Kako ste zaustavili starenje
? ...

...

Kao i svake godine, Zvonimir je na godišnjicu Daničina nestanka otišao na obalu rijeke. Svake bi godine tu noć proveo stojeći na rječnoj obali, promatrajući Veneru, kako se preobražava iz Večernje u Jutarnju zvijezdu.
Te su večeri nebo prekrivali oblaci, pa se Zvonimir pobojao da će mu skriti pogled. No, u zadnji trenutak oblaci se raziđoše a večernja zvijezda zablista i zatreperi nad rijekom.

Tu sam, Voljena, prošapta Zvonimir.
Čekam Te. Do sljedećeg tranzita Venere manje je od sto godina.



Photobucket
photo by flickr
- 08:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.