Lamia, female demon
Ispričat ću Ti 1oo1 priču, moj Sultane.
Skinut ću pred Tobom šest velova,
a sedmi ćeš morati skinuti Ti,
ako se usuđuješ ...
Succuba
Još kao dječak Antonio je odlučio oploviti svijet, vidjeti daleke egzotične krajeve, upoznati udaljene gradove o kojima je do tada samo čitao, samo sanjario. Kad je brod na koji se kao mornar ukrcao pristao u prvoj velikoj luci, pojurio je na obalu željan upiti sve mirise, okusiti sve okuse, razgledati sve vizure, utopiti se u atmosferi tog velikog lučkog grada.
Ajde, mali, pa nisi valjda turist, narugao mu se Mario, stari iskusni mornar s kojim se sprijateljio. Prvo ćeš s nama u krčmu. Red je da častiš i napiješ se do besvijesti.
I da povališ nešto … he he he …
Krčma je bila puna mornara s različitih brodova. U zadimljenom prostoru treštala je glazba, svjetla reflektora sjekla su mrak, čuo se žagor različitih jezika, na šanku su se točile rijeke viskija, vina, piva i ruma.
No, pogledi muškaraca oslonjenih o šank, muškaraca koji su se upravo iskrcali s brodova gdje su proveli duge usamljeničke dane, nisu bili uprti u čaše.
Svi su pogledi bili uprti u Nju.
Duge vatreno crvene kose, vitka i gipka poput srebrne zmijice, uvijala je nago tijelo u ritmu glazbe, a tamnozelene su joj oči bez snebivanja i stida lovile užagrene muške poglede. Klizila je vješto, u svojim vrtoglavo visokom srebrnim potpeticama, po uglačanom drvetu šanka, a zatim bi čučnula pred muškarcem čiji je pogled žario najželjnije. Grube bi muške ruke, podrhtavajući, ugurale novčanicu u njezin duboko izrezani grudnjak ili u rub minijaturnih tangi koje su više otkrivale no skrivale.
Antonio je osjetio kako i njegov pogled počinje crveno žariti dok je putovao tim izazovnim tijelom. Bio devetnestogodišnjak i začudo, bio je još djevac, premda se pred prijateljima iz posade hvalio svojim ljubavnim iskustvima. Sad se istodobno i pribojavao i priželjkivao da se Njezin pogled zaustavi na njemu, da ona i pred njim čučne izazivački, šireći koljena. Ako to učini, bit će spreman ugurati u njezine gaćice ne samo sav novac koji posjeduje već i svoje uzdrhtalo srce. A kad je ona stvarno čučnula pred njim, uz bučno navijanje mornara iz njegova društva, Antonio se skamenio, zacrvenio, spustio pogled, ruke su mu toliko drhtale da nikako nije uspijevao zataknuti novčanicu u rub njezinih tangi.
Obuhvatila mu je bradu rukom i pogledala mu u oči. Crne su joj se zjenice raširile, progutavši zelenu šarenicu. Pogledom je ulovila njegov plavi dječački pogled, a tada se joj se oštri pogled ublažio, gipko je skočila s šanka, uzela ga za ruku i povela do stubišta koje je vodilo gore, na kat. Uzput je u džep na njegovoj košulji ugurala novčanicu koju joj je on, čas prije, zataknuo u gaćice.
Kad je, poslije, iscrpljen ležao s glavom na njezinim grudima, shvatio je da je okusivši, pomirisavši, zagrizavši njezinu put, okusio okus toga grada bolje i potpunije nego da je njime lutao godinama.
…
Dok su se godine njegove plovidbe nizale, Antonio je upoznavao daleke egzotične krajeve i velike lučke gradove upravo tako, kroz put žena koje je susretao. Okusio je i omirisao Odesu, Shanghai, Bremen, Pirej, Singapur i Roterdam, Hong Kong i Antwerpen ... U kosi žena koje je ljubio mirisali su oleandri, orhideje, bosiljak i ruže, okus im je bio slan poput kavijara, opor poput artičoke, rezak poput mošta, sladak kao liker od ruža ...
A Antonio nikako da se zasiti toga obilja, te raskoši, te raznovrsnosti.
Kad bi rijetko, između dvije plovidbe, navratio kući, mati ga je preklinjala da se oženi, da se skrasi u braku, da joj podari unuke.
Oženi se, odrasti konačno ... postani muž i otac, unuke mi daj.
Komu ćeš se vratiti, kad jednom konačno prestaneš ploviti? Mene više neće biti. Tko će te onda ispraćati i dočekivati? Tko će ti skuhati nešto toplo, tko oprati košulju, tko će ti vidati rane?
Zar želiš ostariti i umrijeti sam?
Antoniovi su se prijatelji svi redom poženili. Doduše, nastavili bi ploviti i ponekad podlijegati iskušenjima u udaljenim lukama. Ipak, uvijek bi se na kraju vraćali svojim ženama. Antonio je znao da se ne bi mogao skrasiti uz jednu ženu dok ga u svakoj novoj luci čeka neka nova ljepotica. Njegovu želju za novim mirisima i okusima ne bi mogla zadovoljiti samo jedna žena. Bio je mlad i vjerovao je da će njegova želja ostati zauvijek neutaživa, vjerovao je da će vječno ploviti morima i ženskim tijelima.
…
Brod je bio nadomak luke kad se podigla oluja. Dok je Antonio dodatno osiguravao brodski teret, jedan se kontejner otkačio i smrskao mu lijevo stopalo. Iskrcali su ga i ostavili u lučkoj bolnici. Povreda se zakomplicirala, prvo su mu amputirali stopalo, a zatim i potkoljenicu. Kući se vratio na štakama, nakon nekoliko mjeseci. Mati mu je tada već bila mrtva pa se vratio u praznu kuću.
Kuća je bila kamena a mali prozori s plavim škurama gledali su na more.
Antonio danima nije otvarao škure. Nije mogao podnijeti pogled na pučinu. Znao je da više nikada neće ploviti, da više nikada neće uploviti u neku novu luku. No pomisao da više neće ni u jednoj novoj luci ljubiti neku novu ženu, mučila ga je više od spoznaje da je obogaljen, osuđen na štake, iskrcan konačno, bez nade u nove plovidbe.
Antonio je danima sjedio u polumraku kuće, iza zatvorenih škura, pio i listao bilježnicu ukoričenu u crvenu kožu. Bilježnicu je kupio na uličnom štandu, u prvoj luci u kojoj se iskrcao kad je tek počeo ploviti i u tu je bilježnicu brižljivo, sve te godine, bilježio. Tu su bile ubilježene i opisane sve žene s kojima je dijelio užitak, u svim lukama u koje je pristajao svih tih godina plovidbe. Neke su bilješke sadržavale imena, no većina je bila bezimena. Ipak, on se sjećao svake od tih žena. Bjeloputih i čokoladno tamnih, vitkih i bujnih, plavookih, crnookih, zelenookih, kosookih … Sjećao se njihovih uzdaha, pokreta, mirisa i okusa, njihovih ljubavnih vještina. I svakoj je nadjenuo ime: Sandal, Jasmina, Trešnjev cvijet, Ljubičica, Orhideja, Južni vjetar ...
Većina tih žena bile su prodavačice ljubavi, no Antonio se s ponosom prisjećao da on ni jednoj od njih nije morao platiti za ljubav. Prodavačice ljubavi obično ništa ne daju gratis, pa su se prijatelji Antoniu u nevjerici rugali kad bi rekao da mu ljubav nije naplatila ni jedna. No, svaka bi mu od njih unaprijed dat novac gurnula natrag u džep.
Mora da te je božica ljubavi poljubila kad si se rađao, rekla mu je postarija, no lijepa mulatkinja koju je ljubio na nekom tropskom žalu. Neću božicu ljutiti, naplaćujući njezinu miljeniku.
A sad? Sad kad je bogalj, pitao se bi li ga htjela čak i neka kojoj bi pristao platiti.
…
Crvena bilježnica postala je Anatoniov spas … i Antoniovo prokletstvo.
Listajući bilježnicu u pustim se noćima prisjećao prošlih užitaka, potom bi se usamljenički sam zadovoljio, pa zatim napio do besvijesti.
Tijekom te zime Antonio gotovo da i nije izlazio u grad. Kupio bi komad kruha i bocu vina u prodavaonici prekoputa, izbjegavajući susrete i razgovore. A zatim bi se ponovo zavlačio u svoju jazbinu, vadio slane srdele iz teče, nalijevao vino, pio ... i listao crvenu bilježnicu.
Zima je bila na izmaku i jedne vjetrovite noći Antonio je pomislio da će poludjeti od samoće, od čežnje za plovidbom i od listanja crvene bilježnice u kojoj su još toliki listovi ostali neispisani... Gušeći se, širom je otvorio prozore. Vani je zavijala bura, valovi su se lomili o obalu, Posejdon je bjesnio. U huku mora odjekivala je pjesma sirena i čuli se vapaji utopljenih mornara. Antonio je ogrnuo kaput i izašao u mračnu noć. Lutao je ulicama grada u kojem se rodio a koji mu je sada postao stran. Zastajao bi pred osvijetljenim vratima krčmi i lokala, ne usuđujući se ući. Na kraju je u jednoj konobi kupio bocu vina, vratio se kući, ispio vino naiskap i ne svlačeći se sručio u postelju na kojoj posteljinu nije mijenjao već danima.
U snu je znao da sanja, a ipak taj je san bio stvarniji od stvarnosti.
Njegova je naga put osjećala glatkoću svilenih plahti na kojima je ležao, sluh mu je razabirao zvuke tihe hipnotičke glazbe čiji izvor nije bio vidljiv, njuh je uživao u slatkom i teškom mirusu sandala i pačulia, okusni pupoljci jezika još su osjećali opojnu slast netom popijenog vina … Prepone su mu se željno propinjale osjećajući Njezinu vlažnu nutrinu koja ga je obujmljivala, ritmički stiskala, dovodeći ga na rub vrhunca, pa potom usporavala, odlažući užitak. Nije joj vidio lice, prekriveno slapom duge crvene kose.
Pogled mu se zamaglio dok je plovio bujicom užitka, velika crna krila sklopila su se nad njim, počeo je tonuti u mrak.
Eksplodirao je u orgazmu …
… i probudio se. Već budan, opet na grubim izgužvanim plahtama svoga kreveta, još uvijek je osjećao njezin miris.
…
Dolazila mu je svake noći, pa je poželio dati joj ime, kad joj već ne može vidjeti lice.
Nazvao ju je Lilith, tepao joj je Lolita, prizivao ju je Lamia …
U njoj su se sjedinjavali mirisi i okusi svih žena koje je ljubio i svih onih koje nikada neće ljubiti. S njom bi satima plovio na vrhuncima užitka, umirao i ponovo se rađao. Ona je njime gospodarila, uvijek je birala položaj u kojem Ona dominira. Dok se na njemu propinjala, on se potpuno predavao tom tijelu tako vitkom da joj gotovo nije osjećao težinu. A ipak, osjećao je kao da mu prsa, trbuh i prepone pritišće teret koji će ga smožditi, ugušiti.
Prestao je jesti i piti, nije više ni pušio, ne želeći ničim prekriti tragove njezinih mirisa i okusa dok čeka da dan prođe, da padne noć, da mu Ona opet dođe. Iako je znao da će, jedne noći, s Njom prekoračiti granicu između užitka i smrti, nije mario …
I tako je Antonio je opet plovio, u snu, s Njom.
Posejdon mu je, kad se već sam nije mogao dokopati mornara koji se iskrcao na kopno, poslao jednu od svojih kćeri.
Antonio ju je nazvao Lilith, tepao joj je Lolita, prizivao ju je Lamia …
Tek trenutak prije posljednjeg vrhunca, u kojem je Antonio iz male smrti, uživajući, skliznuo u veliku smrt, Ona mu je na uho šapnula svoje ime:
Succuba …
P.S.
Succuba - demon u obličju prelijepe žene koja, ulazeći muškarcu u san, s njim vodi ljubav do iscrpljivanja i smrti. Succuba, prema legendi jedna od Posejdonovih kćeri, demon je koji se hrani muškom vitalnošću. Muška verzija ovog demona, koji ulazi u ženske snove, naziva se Inccubus.
|
